Dubrovništvo radi dubrovništva samog

Teško je vjerovati kako su prošle tri četvrtine stoljeća otkako je Mato Baković, inspicijent, ravnatelj i dobri duh Dubrovačkih ljetnih igara u njihovim davnim, prvim danima, osmislio nacrt za ceremoniju njihova otvaranja. Teško, a opet nekako lako, budući da se, u ovih 75 godina, bar u vidu otvaranja samog, zapravo malo toga promijenilo. Jer puno se promijeniti ne smije, kako na igrama, tako i u Dubrovniku samom, zato što su to ustvari dvije strane iste medalje, dva spomenika nekom prošlom vremenu koji danas žive upravo na račun tog vremena. A vrijeme, ako se na nešto ne pazi, nužno nagriza.

Prošle je godine izgledalo kako bar za otvaranje ima nade, ali ta je nada, čini se, bila neopravdana; Nataša Dangubić, protagonistica i neupitna svijetla točka prošlogodišnje ceremonije, ovaj je put bila tek poput karijatide na jednom od stupova palače Sponza, a umjesto nje se pred publikom izmjenjivala plejada aktera čiji su individualni doprinosi ipak bili premali da bi stvorili geštaltistički efekt i ceremoniju pretvorili u nešto više od njezinih sastavnih dijelova.

Bilo je tu svega, dakako, ponajviše plesa i pjesme, pogrešnog izgovora i naglasaka, ali nedostajalo je one karakteristične zaigranosti i skercoznosti, kao i društveno-komentatorske britkosti (koja do izražaja nije uspjela doći čak ni na tradicionalnoj otvorenoj generalnoj probi) te je istu zamijenio pristup koji je teško okarakterizirati kao išta drugo doli dubrovništvo radi dubrovništva samog, plemenito, ali nažalost pogrešno usmjereno.

Ceremonija otvaranja 75. Dubrovačkih ljetnih igara

Izgledalo je kako sreće za festival neće biti ni sljedeće večeri; glavna atrakcija prvog koncerta, legendarni katalonski umjetnik Jordi Savall, iznenadno se razbolio, pa je tako večer ostala bez svog protagonista, kojeg je zamijenila sirijska oudistica i vokalistica Waed Bouhassoun. Ta je obavijest, barem prije početka samog koncerta, djelovala razočaravajuće, ali ubrzo je postalo sasvim jasno kako je performans Savallova ansambla Hespèrion XXI ipak dovoljno jak da nadiđe njegovo odsustvo i festivalskoj publici pruži istinski transcendentalno iskustvo.

Podijeljen u četiri tematska bloka, program Mare Nostrum: Dijalog duša (koji svoje ime duguje istoimenom nosaču zvuka iz 2011) zamišljen je kao most između raznolikih glazbenih tekovina Mediterana, kao neprekidna potraga za njihovim točkama dodira, ali i njihovim sudarima. Mnogobrojna publika tako je mogla čuti tradicijsku glazbu Iberije, Sirije, Cipra, Grčke i Izraela, kao i djela iz nekolicine španjolskih, talijanskih i rumunjskih rukopisnih izvora.

Ansambl Hespèrion XXI  u Kneževu dvoru / Izvor DLJI

Spomenuta četiri tematska bloka u tom su kontekstu bila poput svojevrsnih mikrokozmosâ samog koncepta, pomno osmišljena kako bi publici pružili nešto što joj je, barem na papiru, istovremeno blisko i daleko. S galerije Kneževa dvora orila se tako Pjesma nad pjesmama u izvedbi gotovo nadnaravnog izraelskog vokalista Liora Elmaleha, dok su se u atriju čuli Saltarello iz jednog od mnogih rukopisnih izvora el Astrológa, Alfonsa Desetog Kastiljskog, zatim glazba grčke pravoslavne tradicije koju je dojmljivo interpretirala grčka pjevačica Katerina Papadopoulou, a plesni su se segmenti odvijali motivirani gotovo primordijalnom snagom bubnja španjolskog perkusionista Davida Mayorala.

Impresivni su bili i ostali članovi ansambla; kontinuirana međuigra bugarskog kavalista Nedyalka Nedyalkova, oudistâ Yurdala Tokcana i Drissa el Maloumija, turskog kanunista Hakana Güngöra te grčkog santurista Dimitrija Psonisa opetovano je očaravala i mistificirala, tvoreći jedan očaravajući kovitlac koji je tek mjestimice prekidao gromoglasni aplauz okupljene publike.

Do 25. kolovoza festivalskoj će se publici u sklopu glazbenog programa predstaviti još Sebastian Lang-Lessing i Monika Leskovar, Luis Bonilla i njegov JM Jazz World Orchestra, Max Emanuel Cenčić s ansamblom Latinitas Nostra, gudački kvartet Arod, klavirist Pierre Laurent Aimard, dubrovački duo Genero i Grazio, svima poznati Papandopulo kvartet, jedan od ponajboljih svjetskih violinista Renaud Capuçon i drugi. Ovogodišnji obljetnički dramski program u znaku je svojevrsnog hommagea sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, zlatnom dobu Dubrovačkih ljetnih igara, s predstavama poput Goldonijeve Kafetarije, Vojnovićeva Ekvinocija i Shakespearove Oluje, a Marin Držić svoje mjesto na programu našao je u obliku Hekube, projekta muzikologinje i pjevačice Katarine Livljanić i njezina ansambla Dialogos.